Crtice iz Banjaluke

Ferhadija u punom sjaju

Poslije malo duže pauze, evo me, tu sam, da nastavim tamo gdje sam stao. Konačno u svom backyardu, dok zrake punog mjeseca probijaju kroz krošnju komšijskog mapla, uzimam laptop u ruke da na papir bacim sjećanja na događaje u zadnjih par mjeseci.

Još nakon povratka iz starog kraja nakupilo se priloga za nedelju-dvije ali nije bilo vremena da ih pripremim. S puta sam se vratio ne baš najboljeg zdravlja. Trebalo je obići doktore, posebno zbog davno planiranog puta u Peru. A i za put je trebalo pripremiti dosta toga jer nije to uobičajena posjeta Evropi već mala avantura. Čekalo me je puno hodanja, Ande i velike visine a to nije baš lako za osobu koja se približila sedamdesetoj. Tako evo tek sada imam vremena da svoja sjećanja i razmišljanja zabilježim za one koje bi to moglo zanimati.

Banjaluku sam napustio 24. jula ali mi se u mozgu urezalo mnogo toga o čemu sam kasnije često razmišljao. Danas ću malo o gradu i njegovim stanovnicima koje sam sretao šetajući njegovim ulicama i bulevarima.

Grad je narastao, na mnogim praznim ledinama su nikli novi stambeni i poslovni objetki, otvoreni su veliki tržišni centri, trgovine pune robe, restorana svih vrsta i za svačiji ukus ima na sve strane, život buja. Lokali su puni po cijeli dan, sjedi se i ubija vrijeme kao u najbolja vremena a stalno čujem kako je kriza, kako je nezaposlenost više od 40%, kako će svakog trenutka sve kolapsirati. Gledajući prolaznike, posebno mlade, ne može se steći taj osjećaj. Veseli su, grad ih je pun, posebno uveče, kada zauzmu sva slobodna mjesta u baštma mnogobrojnih restorana. Istina, ne pije se puno. Kava, sok, poneko pivo. Ono malo para što se dobije od roditelja se razvlači cijelu veče jer se kući ne ide rano. Večeri su tople, nikome se ne ide na spavanje.

Oni stariji su, čini mi se zabrinuti, ako je suditi po njihovim licima. Posebno se to da primijetiti na tržnici gdje je robe puno a kupaca malo. Paprika, paradaja, krompira,grožđa, banana, šljiva i drogog povrća i voća u izobilju, odličnog kvaliteta ali se slabo prodaje. Nema se para. Srce me zaboli kada se prisjetim kako je kod mene, u novoj domovini, to prava rijetkost i kako se sve brzo proda na rijetkim farmers marketima a ovdje prvoklasni proizvodi polako trunu čekajući neka bolja vremena. A ona neće skoro, ako je suditi po posljednjim događajima. Jer narod se još uvijek hrani nacionalizmom i čini mi se da mu je to dovoljno za svakodnevni život.

Po gradu su, pored novih objekata, nikli novi spomenici i spomen ploče. Ima ih svagdje, i gdje im je mjesto i gdje nije. Većina ih je podignuta poginulim borcima „odbrambeno-otadžbinskog“ rata. Koliko god je kovanica „odbrambeno-otadžbinski“ neuspješni pokušaj da se prljavi rat, agresija, ratni zločini i etničko čišćenje zamotaju u celofan kako bi lijepo zvučalo za primitivan svijet i neke buduće generacije koje će se nastaviti hraniti na mitovima i lažima, toliko su novi spomenici pravo ruglo grada, njegovih ustanova, dodatna mrlja na njegov ionako srozani ugled. Jedan, onaj ispred zgrade Čajavečkog dispanzera sam još ranije vidio, a ovaj put sam zapazio onaj ispred društvenog doma u Mejdanu, smješten u blizini ulaza, ispred klupa na kojima se odmara „radnička klasa“. Prema izgledu, mjesto mu je na groblju a valjda je tu da se narod stalno podsjeća na rat, čak i u trenucima odmora.

Slična je situacija i sa spomenikom umrlim bebama, još jednoj velikoj prevari koja se protura kao „strašan zločin“ neprijatelja. Ne sporim da su bebe umrle ali svima je znano da su žrtvovane zbog ratne propagande koja je koristila sva moguća sredstva da bi ubijedila narod da se mora dići protiv svojih dojučerašnjih komšija, radnih kolega, poznanika i prijatelja. Spomenik su natakli u malom parkiću ispred stare željezničke stanice, u blizini pošte, desno od puta koji je nekada vodio u restoran Lovac. Ne bih ga ni primijetio da mi ga neko ne pokaza. Ne znam ko je autor tog „umjetničkog“ djela ali je svakome sa i malo ukusa jasno da tu od umjetnika nema i u. Svako se, čini mi se, u onim našim krajevima danas naziva umjetnikom. Nije ni čudo kada se zna ko je onaj koji se za sve pita i o svemu odlučuje. Ne bi me iznenadilo da je dotični sam izabrao „najbolji“ rad jer je upravo njegovog intelektualnog i kulturnog nivoa.

Nije bolja situacijani ni sa mnogobrojnim spomen pločama po ustanovama i radnim organizacijama (onim koje su nekada postojale). Čini mi se da one predstavljaju nadgrobne spomenike za vremena kada se radilo, proizvodilo, stvaralo nove vrijednosti jer zadnjih godina malo ko radi a ništa se ne proizvodi. Ali se zato nakotilo administracije za nekoliko država a običnom svijetu milina pa jedva diše.

Ferhadija je, kao što svi znamo, obnovljena i svečano otvorena na godišnjicu njenog rušenja. Primjećujem da je ljepša nego što je bila. U njenom dvorištu sam često primijetio posjetioce, da li turiste ili vjernike, ne znam. A vjernika ima, nije da ih nema. Čak sam primijetio da se ljudi krste kada prolaze pored mnogobrojnih pravoslavnih bogomolja koje strče na sve strane. Čak i u autobusu! A ne bi me to trebalo čuditi jer se po posljednjem popisu  čak 97% popisanih izjasnilo kao vjernici. Gdje nestadoše oni silni komunisti i nevjernici, pitam se. Na um mi pade stih iz Kemine pjesme „laž, sve je bila laž...“, samo ne znam na koja se vremena odnosi. Ona nekad, ili ova sad?

Kao i nekada, Banjaluka je puno lijepih djevojaka. Nose se uske farmerke i hlače, kratke haljine, šorcevi. Čini mi se da su više nego ljepotice iz našeg doba. Mora da je to uticaj gena nasljeđenih od roditelja koji su u Banjaluku stigli iz vrleti Dalmatinske Zagore, Like i Korduna, a nije malo ni onih od Drvara, Grahova, Glamoča i ostalih mjesta jugozapadne Bosne.

Mladići su, suprotno djevojkama, neugledni, nekako seljasti. Čini mi se da nisam primijetio niti jednoga koji bi me podsjetio na nekadašnje naše momke. Možda sam subjektivan ali face su im drugačije, bezizražajne. Dok smo mi nekada ganjali frizure, puštali kose da nam narastu kako bi izigravali Beatlese, danas je važno igledati opasno, a uz to obrijana glava odlično prostaje.

Za dvadesetak dana koje sam proveo u rodnom gradu nešto mi se posebno urezalo u sjećanje. Govor. Naglasak. Jezik kojim govore njegovi novi stanovnici. Meni nepoznat i neobičan. Nije to govor koji se nekada razlijegao našim gradom, onaj na koji smo bili posebno ponosni. Često smo znali reći kako mi, Banjalučani, govorimo gotovo čistim književnim jezikom. Jezikom koji se mogao čuti na televiziji kada bi spiker ili spikerica čitali vijesti. Ne, nije to više onaj naš banjalučki govor. Ovaj novi je stigao ko zna odakle i čini mi se da je on promijenio Banjaluku više od bilo čega. Tu je, uhvatio je korijenje i niko ga više neće moći isčupati. Nas, koji smo nekada šetali gradom je sve manje a naši nasljednici Banjaluku u većini slučaja vide samo kao još jedno mjesto koje treba posjetiti . Kada na put bez povratka ode posljednji stari Banjalučanin, ona koje se sjećamo će zauvijek nestati . A taj trenutak se sve više približava.