SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, August 15, 2016

Na Paprikovcu

Skoro dvije nedelje po povratku kući nisam se laćao „pera“. Blog se „primirio“, niko se živ nije javio skoro mjesec dana i gotovo da sam htio da tako i ostane. A i zdralje mi nešto zakazalo pa nisam imao volje ni za šta. Par dana po povrtaku upalili su mi se krajnici i još uvijek ih pomalo osjećam. Medicinske knjige kažu da to traje između sedam i četrnaest dana i kako sada stvari stoje, izgleda da su u pravu. Nera je preuzela ulogu doktora, priprema čajeve i kojekakve prirodne preparate a ja nastojim da slijedim njena upustva pa šta bude.

A zdravstveni problemi su krenuli par dana nakon dolaska u rodni kraj.

Prvo sam imao problema kada smo se vozili na vikendicu prijatelja kanjonom Vrbasa i cestom prema Crnoj rijeci a onda me jedne večeri pravo smotalo.

Taj dan sam hodao puno, vrućina je bila velika, 36, 37 stepeni Celzijusa, popio dva mala piva, dva soka od jabuke i jednu duplu espresso i kasno uveče pojeo dobru pizzu u jednoj piceriji u Maloj čaršiji. Stigli smo tamo Eko i ja nakon što smo veče proveli u društvu Brace Skopljaka koji je to popodne stigao iz USA. Pošto je bilo kasno, plan je bio da prespavam kod Eke u njegovom stanu u blizini Naprijedovog stadiona. Sve je izgledalo kao obično sve do njegdje dva-tri sata po ponoći.

Probudio me je nelagodan osjećaj u prsima. Odmah sam znao o čemu se radi. Atrial Fibrillation ili aritmija. Jednom sam zbog nje završio na intenzivnoj njezi u obližnjoj bolnici. Iako sam znao o čemu se radi, nisam imao hrabrosti da si provjerim puls jer sam znao sam da će me potvrda moje predpostavke još više uznemiriti. Sjeo sam na krevet i čekao da se situacija smiri sama od sebe. Eko je spavao u drugoj sobi i nisam htio da ga budim. Nadao sam se da će srce samo od sebe početi normalno kucati iako mi je moj doktor rekao da odmah idem u hitnu pomoć ako mi se takvo što desi.

Sjedio sam tako do jutra sve dok se Eko nije probudio. Tada sam provjerio puls. Bio je nepravilan, bilo je nemoguće izbrojiti broj otkucaja. Bio sam u pravu. Moram ići doktoru.

Po preporuci moga doktora iz USA odlučismo da odemo do Hitne pomoći. Tamo su me gledali blijedo a i ja njih. Momak, kojeg je pozvala djevojka koja je radila na šalteru, nakon što sam mu objasnio o čemu se radi, reče da idem u Polikliniku, da oni nemaju ništa s tim. U Poliklinici pronađoh sobu u koju sam se trebao javiti. Doktorica je imala samo jednog pacijenta i brzo dođoh na red. Kada joj objasnih o čemu se radi, uradiše mi EKG koji potvrdi moju dijagnozu. I, kako to ovdje kod nas zovu, je ozbiljan problem zbog mogućeg zgrušavanja krvi koje može dovesti do moždanog udara ili nekih drugih problema. Broj otkucaja srca u minuti mi je bio 150 a inače je kod mene niži od normalnog, oko 50. Doktorica me uputi na urgentno odjeljenje smješteno u novom objektu na Paprikovcu. Eko me,  nakon kraćeg lutanja, prebaci tamo.

Pred bolnicom masa auta. Srećom nađosmo jedno mjesto jer ga neko oslobodi upravo ispred nas. Novi dio bolnice iygleda lijepo. Svijeta na sve strane. Raspitujemo se na informacijama gdje je Urgentno. Poslaše nas širokim hodnikom na lijevoj strani u kojem su smještena različita odjeljenja. Ugledasmo tablu za urgentno odjeljenja ali za prijemnim pultom nema nikoga. Neko nam reče da idemo hodnikom koji se pod pravim kutem odvajao od onog kojim smo došli i da se javim u kancelariji broj 135. Pred kancelarijom par osoba a unutra dvoje-troje u bolničkoj odjeći. Ne znam šta da radim jer primjećujem da u sobi ima i pacijenata. Nakon kraćeg snebivanja prilazim vratima kancelarije i obraćam se mlađem momku u bolničkoj odjeći koji sjedi za kompjuterom za stolom nasuprot vratima. Pita me šta trebam. Kažem mu o čemu se radi i pružam EKG koji sam dobio u Poliklinici. Traži mi zdravstvenu knjižicu. Kažem mu da nemam, da sam is USA i da mi je moj doktor rekao da se u slučaju zdravstevnih problema javim u hitnu pomoć. Momak mi kaže da nema problema ali da ću sve morati sam platiti jer oni ne prihvataju američko osiguranje. Rekoh mu da s plaćanjem nema problema, da mi je samo bitno da me prime kako ne bi došlo do komplikacija. Zapisa moje ime i prezime i reče mi da sačekam u čekaonici dok me ne prozovu. Čekaonica je u uglu gdje se spajaju dva hodnika.

S Ekom se vraćam do čekaonice u nadi da će me doktor brzo primiti. Predpostavljam da će se to dogoditi uskoro jer su me u hitnoj pomoći u USA primili istog momenta kada su čuli da se radi o problemu sa srcem. Odmah sam bio stavljen na instrumente koji registruju rad vitalnih funkcija organizma a kroz infuziju mi je dat lijek za smanjenje broja otkucaja srca. Kada je doktor u hitnoj vidio o čemu se radi, rekao mi je da će me uskoro prebaciti na intenzivnu njegu odjela za srce. Tako je i bilo i tamo sam ostao skoro tri dana. Ovdje izgleda imaju drugačiji pristup. Između poziva preko razglasa prolazi jako puno vremena. Eko i ja strpljivo čekamo, nadajući se da me nisu zaboravili. Ja provjeravam puls. Nerpavilan. Prošlo je već punih 12 sati od kada su problemi počeli a ja čekam da me doktor primi.

Tek nakon nekih dva i pol sata čuh svoje ime. Uputih se u sobu gdje sam se prijavio i tamo me polegoše na bolnički krevet i uradiše novi EKG. Rezultat je bio isti. Atrial Fibrillation.

Doktorica, mlađa, ozbiljna, reče mi da ću na odjelu ostati malo duže. Stavit će me na aparate da prate stanje i dati lijekove za smanjenje broja otkucaja srca. Rekoh Eki da ide, da nema razloga da me čeka. Nerado pristaje. Znam da procedura može trajati satima i da on tu ne može ništa ni pomoći ni odmoći.

Pozdravljamo se i medicinski brat, onaj isti momak kojem sam se prvo javio, me vodi u drugi dio prostorije, odvojen poluzidom,  u kojoj se nalazi bolnički kravet . Reče mi da legnem, da će mi dati lijek odmah u venu a isto tako i kroz infuziju, da će me prikopčati na instrument za praćenje promjena rada srca i da ću tu ostati dok se situacija ne normalizira. Također će mi uzeti krv da provjere da li je A-fib uzrokovala neke probleme. Misli tu na eventualni srčani udar ili znake zgrušavanja krvi. Liježem na krevet s nelagodnim osjećajem neizvjesnosti. Ovakav posjet rodnom gradu nisam očekivao. Imao sam puno planova ali je očigledno da ću ih morati promijeniti i da će stanje sa srcem diktirati kako će se stvari dalje odvijati.

Medicinski brat mi veoma stručno zabode iglu u venu, izvadi bočicu krvi, ubrizga lijek a onda zakači infuziju. Vidim kako u infuziju ubrizgava neku tekućinu. Vidi se da ima iskustva iako mi je na prvi pogled izgledao kao nekakav tinejđer koji eto slu;ajno radi u urgentnom odjeljenju. Reče mi da bi lijek koji je ubrizgao trebao odmah smanjiti broj otkucaja srca a da će isti stavljen u infuziju imati isto djelovanje, samo sporije. Zahvaljujem se na učinjenom a on mi ponovo ponavlja da ću intervenciju morati platiti gotovinom jer oni ne priznaju američko osiguranje. Rekoh mu da nema problema a on mi reče da će mi reči koliko će to koštati kada provjeri na kompjuteru.

Vrati se nakon par minuta da provjeri instrument. Broj otkucaja je spao na 120. Dobro je, lijek djeluje, ohrabruje me. Odlazi nazad na svoje radno mjesto i čujem ga kako s nekim diskutira koliko bi me intervencija mogla koštati. Čujem kako kuca na kompjuter i čita stavke vezane za intervenciju. Spominju brojke. To mu oduzima dobrih 15-tak minuta. Vidim da im je to veoma važno jer, malo, malo, spominju cifre, diskutiraju o cijeni. Moje zdravstveno stanje ne spominju. Nakon 15-20 minuta dolazi do mene da mi kaže da će me intervencija koštati oko 200KM. Kažem mu da je u redu, da nema problema, da ću sve platiti samo da se situacija popravi. Usput mi spominje da je bio u USA, u Čikagu, da je došao kao razmjena studenata i da je jedno vrijeme radio kao vozač kamiona. Pita me gdje živim u USA. Kažem mu da sam u Pitsburgu. Sjeća se grada po brežuljcima. Jednom je imao dostavu negdje u blizini grada. Interesira se kako mi je u USA. Kažem mu da mi je dobro, da sam u penziji već više od četiri godine, da sam radio na fakultetu, da mi supruga radi kao inžinjer u Westinghausu, da su mi djeca završila fakultete i da oboje rade. Odlazi nazad u drugi dio prostorije a ja ostajem zakačen na aparate i infuziju.

Razmišljam. Šta me čeka idućih dana? Imao sam puno planova ali problem sa srcem će ih pokvariti. Htio sam iznajmiti auto, putovati do Mostara i dalje da obiđem neke prirodne ljepote koje nisam obilazio dok su mi bile pri ruci. Trebao sam otići i u Požegu da obiđem familiju srednjeg brata koji je prije nešto manje od četiri godine izgubio bitku s teškom bolešću. S Ekom sam trebao ići u Istru da vidim apartman koji su kupili. Možda i mi kupimo nešto. Namjeravao sam skoknuti i do Ljubljane da posjetim kumu Marinu koju nisam vidio već nekoliko godina. Na kraju me je čekala posjeta Zagrebu jer tamo mi od ovog zadnjeg rata živi sestra. Puno sam zaplanirao a šta će od svega biti zavisi od srca. Ako se predomisli i opet počne normalno raditi, možda sve nije propalo. Ako problem potraje, od planova nema ništa.

Ležim na stolu, svako malo provjeravam broj otkucaja srca koji je i dalje nepravilan i sve više se nerviram. Usput čujem razgovore pacijenata i doktorice u drugom dijelu prostorije. Uglavnom se radi o starijim osobama s raznim zdravstvenim problemima za koje traže pomoć. Čujem doktoricu kako objašnjava kakva je dijagnoza, koje nalaze treba napraviti, gdje se osoba treba javiti, kako koristiti lijekove. Iz razgovora svhaćam kako je u starom kraju zdravstvena zaštita na mnogo nižem nivou nego kod nas u USA. Za neke preglede se mora čekati jako dugo iako je situacija ozbiljna. Očigledno je da su novci glavni problem i da se osoblje trudi da učini sve što je moguće.

Vrijeme prolazi. Ponekad zadrijemam jer sam umoran. Ne spavam od poslije pola noći. U jednom trenutku me iz polusna probudi svađa. Sin jednog od pacijenata se dere, galami na doktoricu kako je nestručno obavila posao, kako njene nalaze ne želi da primi jer u njima piše da je pacijent dobro a on jedva da je živ, kako će ona biti kriva ako se pacijentu nešto desi i da će on znati šta će u tom slučaju uraditi. Doktorica i medicinski brat pokušavaju da ga smire, da mu objasne o čemu se radi ali on ne želi da sluša. Prijetnje postaju sve ozbiljnije a ton glasa sve glasniji. On je rukovodilac i zna kako se neke stvari rade a ne ovako kako je doktorica uradila, galami nezadovoljnik. Meni postaje nelagodno da slušam svađu ali nemam kud. Doktorica pokušava da smiri situaciju, bez većeg uspjeha. Nezadovoljnik odlazi prijeteći i situacija se smiri. Doktorica i momak koji me stavio na infuziju tiho raspravljao o novonastaloj situaciji.

Nakon desetak minuta ista osoba ponovo ulazi ali ovaj put se ne dere. Izvinjava se doktorici što ju je napao, nije vidio da je ona dobro uradila svoj posao i da je na jednom od papira sve zapisano kako treba. Doktorica mu govori da može ići, da mu je to pokušavala objasniti ali on nije htio da sluša. Nakon par minuta nezadovoljnik odlazi a u kancelariji zavlada tišina. Izgleda da je zatišje, da nema novih pacijenata.

Desetak minuta kasnije doktorica dođe do mene. Pregleda instrumente, nije baš zadovoljna sa situacijom. Reče mi da je broj otkucaja spao ali da je aritmija još uvijek prisutna. Čekaćemo dok se ne potroši sva infuzija pa će onda odlučiti šta da se radi. Zahvaljujem se na informaciji i ona odlazi.

Malo kasnije ulazi medicinski brat. Reče mi da je sračunao koliko će me sve koštati. 184KM. Vidim da mu je to veoma važno. Kažem da je ok, da nema problema. I on pogleda instrument i ohrabruje me.

Ostajem opet sam a čini mi se da nema ni novih pacijenata. Infuzija je pri kraju i uskoro je sva potrošena. Provjeravam puls. Isto, bez promjena, iako je nelagodni osjećaj oslabio još poodavno. Čekam da neko dođe da provjeri situaciju ali ništa se ne događa slijedećih pola sata. Tada dolazi doktorica, ponovo provjerava instrument i kaže mi da aritmija još nija prestala, da ćemo pričekati još barem pola sata a onda će odlučiti šta da radi. Sjećam se da mi je zadnji put aritmija trajala čitavih 36 sati i da je prestala u momentu kada su me uspavali da provjere imam li ugrušaka krvi. Predpostavio sam da će možda tako biti i ovaj put.

Nakon pola sata doktorica dolazi ponovo. Stanje nepromijenjeno. Predlaže mi da ostanem preko noći u bolnici kako bi mogli pratiti razvoj događaja i intervenirati ako bude potrebno. Kažem joj da bih radije išao kući i da bih ponovo došao ako se situacija pogorša. Ona mi preporučuje da ostanem u bolnici, da je to sigurnije ali ako želim ići onda je to na vlastitu odgovornost. Kažem joj da razumijem situaciju i da rizik prihvaćam na sebe. Ako mi se stanje pogorša, odmah ću doći na Urgentno.

Doktorica poče kucati otpremnicu a momak koji mi je dao infuziju poče pripremati račun. Vidim da se zapetljao. Zove nekoga i traži pojašnjenje šta da radi u mom slučaju. Zapisuje neke informacije na formular i nakon dobrih 20 minuta daje mi račun koji trebam platiti na drugom šalteru. Izvinjava se što sam tako dugo morao čekati ali takva je procedura.

Gledam račun. Broj stavki je podugačak, neke su manje od jedne KM. Odlazim na šalter. Djevojka za šalterom poče da kuca nešto na kompjuteru i nakon nekoliko pokušaja mi reče da neke od šifara koje su na računu njen kompjuter ne prihvaća. Šalje me nazad u sobu gdje su me primili da isprave račun.
Vraćam se nazad a momak, pošto je shvatio da bi ispravka mogla dugo potrajati, reče mi da mu dam 184KM a on će napraviti novi račun i sve srediti. Dajem mu novac, zahvaljujem se oboma na pomoći i izlazim iz zgrade. Već je 7 i 15 uveče, dan prijatan. U trenutku dok se spremam da nazovem taxi jedan upravo doveze nekog i ja ga uhvatih. Uskoro stigoh u Rosuje gdje su me snaha i brat očekivali.

Oboje su se već dobro zabrinuli. Objasnih im da sam već jednom prošao kroz sličnu proceduru i da mi je čekati da se situacija smiri. Snaha mi nudi večeru a ja prihvatam jer cijeli dan nisam ništa jeo. Topla juha mi dobro dođe a kada pođoh jesti glavno jelo osjetih da se osjećam bolje. Provjerih puls. Normalan! Situacija se smirila. Rekoh snahi da je sada sve ok i da se dobro osjećam.

Pogledah na sta. 10 minuta do 8. U 8 u maloj Sali Doma kulture počinje veče poezije koje organizira Ismet Bekrić u sklopu susreta dijaspore Vezeni most. Jučer sam mu pred Palasom obećao da ću navratiti. Donosim odluku da idem. Rekoh Veri da odoh u Dom kulture i da ću se vratiti čim se program završi. Gleda me iznenađeno. Do prije nekoliko muinuta sam bio bolestan a sada hoću da idem. Rekoh je da sam dao obećanje a kako se osjećam bolje, red je da odem.

Završavam večeru na brzaka, zovem taksi i izlazim iz kuće. Veče je lijepa, topla, osjećam se prijatno. U trenutku kada stigoh do ulice Mladena Stojanovića stiže taxi. Sjedam i govorim taxisti da me vozi do hotela Bosna. Imam još pet minuta. Stižem na vrijeme i zauzimam mjesto do Zaje i Velida. Program uskoro poče.

Jedan neugodan dan pun neizjesnosti je iza mene. Šta će biti narednih dana, vidjet ćemo. Moja posjeta rodnom kraju se nastavlja...

0 Comments:

Post a Comment

<< Home