U Beču

Opet zahvaljujući ovom blogu, još jedno prijateljstvo.  Obnovljeno nakon više od 50 godina.

Moja sestra Meliha je još od osmogodišnje škole, tj od razrednika  Lojze Čurića ušla u svijet umjetnosti tj. slikarstva.Banjalučki umjetnici, većinom slikari početnici ali i danas cjenjeniji i priznati:  pored Lojze, Bekir Misirlić, Enver Štaljo, Josip Granić, Duško Simić bili su neumorni u druženjima, polemikama i smislom za humor. Ja sam često kao mladja sestra imala pravo na duži izlazak sa Melihom ali nisam  baš uživala u tom okruženju. Draže mi je bilo biti na korzu.

Nas četvoro u bečkoj IKEI. Vice kaže da smo Gita i ja kao sestre

Jocko je imao bliskog rodjaka u Austriji koji je dolazio svakog ljeta u Banja Luku . Obzirom da nije nikog poznavao, Meliha i Jocko su organizovali da se upoznamo i druženje provodimo na korzu i kinima. On nije baš najbolje znao naš  jezik, a ja sam u školi bila dobra iz njemačkog. Druženje smo nastavili dopisivanjem. Ja sam njemu pisala na njemačkom on meni na našem, a u svakom slijedećem pismu smo sve nepravilnosti jedno drugom ispravljali. Mislim da sam tada naučila mnogo više nego u školi. Za vrijeme Olimpijade sam ispred firme radila mjesec dana u Press centru zahvaljujući znanju jezika.

Oskarova i Gitina kuća u Beču

Kad sam došla u Sarajevo nisam nastavila kontakt, posao, kuća, djete, odlazak u BanjaLuku zbog brige o roditeljima, počinjao je novi život

.

Onda se na blogu pojavio komentar da li je Rak Saima možda Saima Husedjinović.

Oskar se raspitivao za mene, znao je da sam u Sarajevu, i želio da me pronadje za vrijeme rata, a i poslije. Da ne dužim pomogao mu je Sejo Bahtijarević i blog.

Uspostavili smo kontakt mejlovima a susreli u Banja Luci. Prije dvije  godine su došli u Sarajevo.

Ima krasnu suprugu Gitu, nevjerovatan život, on je obišao čitav svijet, mnogo na motoru sam a mnogo i sa Gitom u kombiju koji je sam napravio kao pokretnu kuću. 

Prošle godine smo pristali da im dodjemo u posjet u maju ove godine jer je tad njihov slobodan termin.

Dogadjaji nisu išli na ruku, smrt moje sestre i bezvoljnost nisu mi omogućavali nikakvu pokretačku energiju. Ali Oskarovi i Gitini pozivi, njihova upornost , da upravo tada moramo doći, da izidjemo iz svega što je bilo ružno i tužno. Tako smo i uradili. 

Pogled na Beč s vidikovca

Doček, trud i njihovo gostoprimstvo je nešto što nam se odavno nije desilo. Pričama, uspomenama nije bilo kraja. Mislila sam da sam zaboravila njemački, jer ga godinama nisam koristila. Medjutim sa Gitom sam se ispričala, obnovila dosta i imale smo raznih tema.

Toliko je dogadja, obilazaka i upoznavanja Beča u kojem nismo nikad bili. Još uvijek se nisu slegli svi dogadjaji, materijala za pisanje mnogo, nadam se da će "nadoći inspiracija".

Neko je jednom rekao da je najvrijedniji antikvitet stari prijatelj.

Pozdrav Saima