SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, January 27, 2015

Pozdrav iz kišovite Bratislave

Vrijeme kišovito, ono pravo da se čovjek sjeti starih dobrih prijatelja što i činim.
Kada pogledate slike vidjet ćete moga starog prijatelja u posjeti našoj porodici kako sjedimo u našoj bašti, pomalo pijuckamo i šta drugo nego udri po sjećanjima.

Na prvoj slici u sredini je Pero Kolarevic sa svojim Kopanjom Dragom i naravno ja.
Sa Perom održavam kontakte pa moglo bi se reći cijeli život, od 1956. godine, i kako vidite na slici od tada pa do danas se ništa ili skoro ništa nije promjenio naš Pero. Divni, široki osmjeh, velike, krasne oči iz kojih izvire ona njegova ljepota, dobrota i prostodušnost. Uvijek sam ga obožavao i mnogo više nego što je on to i znao.

Pero je iz one gradske ulice Petra Kočića iza starog đackog doma a na tom mjestu je sagrađen novi Dom JNA. Ne znam kako se sada zove ta ulica ali to je ista ulica u kojoj je rođen I poznati banjalučanin Vilko Winterhalter. Jedan zajednički prijatelj, prognanik iz Švedske, kada sam mu rekao da idem da se javim našem Peri, reče: “Molim te ne zaboravi da napišeš da je Pero dečko, raja s Malte i svi će znati gdje je to i kojoj je on generaciji pripadao i naravno kojo raji”. Ja evo ispunjavam švedsku prognaničku želju.

Pero Kolarević je bio jedan od najpoznatiji atletičara u Banjaluci pa i u samom vrhu Jugoslavije te sam ga se sjetio i ovdje u Slovačkoj kada sam sreo i upoznao jednog velikog biznismena koji je bio ta generacija jugoslavenskih atletičara. Kada mu rekoh da sam iz Banjaluke odmah nastavlja sa pitanjem, “iz grada?”, te ako si, morao si poznavati te i te atletičare i naravno pomenu našeg Peru.

Pohađajuci Tehnišku školu u Banjaluci i idući na fiskulturu kod poznatog profesora, pedagoga Hamdije rahmetli Kadenića, odrediše i mene da se spremam na gimnastrijadu: neka vježba s balvanima, naravna malim. Normalno, tu je i Pero Kolarević, te Kolja Mičević, poznata knjižvna i prevodilačka evropska ličnost. Ide se u “hajvan” vagonima u Bihać. Spavanje u šatorima sa slamom a kiša pada li pada, danima. Najveći događaj je bio kada Pero prokuži dobijanje graha preko reda, onog poznatog vojničkog, te to Kolja, on i ja iskoristismo po nekoliko puta i sve preko reda.
Od tada pa do danas ljubav prema grahu je ostala trajna i draga tema za šale oko graha cijelog ovog našeg zajedničkog života.

Odlazimo i na gimnastrijadu u Zagrebu, stalno druženje, zezanje, Kolja, on i ja.
Obadvojica dobijamo stipendije i odlazimo na studije kao Čajavečki stipendisti, on na elektroniku a ja na kemiju. Za vrijeme raspusta se srećemo po igrankama u društvu budućih supruga i uvijek sam ga zezao da je dobio stipendiju po protekciji jer je njegova starija sestra Dušanka radila u kadrovskom odjeljenju našeg Čajevca dugi niz godina. Ja sam je sreo 1958 kada sam i počeo da radim.

Radimo u Čajevcu i na svim društvenim događajima Čajevca smo uvijek bili jedan uz drugog i uvjek sam uživao u njegovom laganom humoru i šarmu. Tu je povremeno i naš dragi Kolja Mičević, nevjerovatan čovjek, humanist veliki intlektualac.

Perina porodica i ja stanujemo u istom ulazu, rastu nam djeca kao vršnjaci, ja mu noćima pravim društvo u njegovoj kuhinji pomalo pijuckajući jer sin Srđan do 12 ili 1 noći ne spava. Putujemo po svijetu zajedno. Nezaboravno putovanje je s njim i Drčom u Minchen na Oktobarfest i o tome sam jednom pisao.

Počinje ovo ludilo naše kad nas bosanski pravoslavci, Srbi, progone sve redom sa radnih mjesta milom ili silom pa zatim i iz rođenog grada. Ja sa svojom porodicom u Čehoslovacku, a Pero sa svojom u Ameriku ali naravno nikad ne prekidamo onaj fini topli ljudski kontakt a posebno sada kada nam Amerikanci dadoše ovaj Skype i to onako ĐABALESKU i još sa slikom, te se siti ispričamo.

Kad je bio u Novom Zelandu u proljeće kod svoje Zane, često smo razgovarali i on mi je stalno prijetio da ce doći do Bratislave. Mome iznenađenju nije bilo kraja, a naravno i radosti. Na žalost, proveli smo samo jedan zajednički dan u krasnom druženju i divnim sjećanjima.

Ispričam mu tom prilikom priču kako sam našeg Mičevića sretavao u Banjaluci poslije Dejtona i jednom uz laganu večeru u Palasu upitah ga onako usput za stan, da li ga je vratio a on mi reče: “Znaš, ne možeš svatiti a niti se može odmjeriti šikaniranje koje doživljavam kod traženja povrata stana”. “Pa zašto da se ne naljutiš, pa i ti si njihov?”, ,a on mi odgovori “Nisam dobar Srbin, nisam ratovao a uzgred mi prebaciše da sam stanavao uz Predraga Matvejevića u Parizu a on je svašta pisao o ovim dogadjanjima”.

Teško je biti star ako nemaš uspomena i sjećanja. Posjeta našeg Pere je bila sva u laganom lijepom sjećanju na našu mladost kao i sjećanja na početne strašne dane življenja u progonstvu. Mi koji smo doživjeli progonstvo pa i ja i Pero, progonstvo iz svog doma, ulice, grada, domovine, to je jedan veliki dugi roman, jer progonstvo je teška životna škola u kojoj su prisutne stalno nostalgija, tuga i sjećanja.

Zavrašavam svoja zaista kratka sjećanja na svog dragog prijatelja na koga često mislim a i nedostaje mi.


Pozdrav svima, Ismet.

P.S. Prilog sam dobio krajem novembra pa ga s malim zakašnjenjem tek sada objavljujem. Vjerujem da u Bratislavi ovih dana kiša ne pada ali naslov nisam htio mijenjati. - Co

Uz Saimin komentar


Labels: , ,

7 Comments:

Anonymous Nada said...

Sve zanimljivije postaje na ovom blogu. Novi autori, ili novi - stari, unose svjezinu. Susreti, sjecanja, a posebno nasi naj manji, naj sladji, jesu naj ljepsi dio ovih stranica, ali imali smo i sjajnih putopisnih reportaza. Sjetimo se Australije, Kanade, Amerike, Kine, Svedske ( Lund, jedan ali vrijedan )...
Spominjanje Bratislave me navelo da pomislim kako nista ne znam o tom gradu, kako mi ni Finska nije bas poznata i kako bi bilo zanimljivo malo podrobnije upoznati sredine u kojima zive nasi ljudi.
Zato Ismete, Ahmete, Saco ( ti uz obavezan selfi da ti i likom upoznaju ) kameru i pero u ruke.
Rado bih i gospodju Winkler Hodzic ukljucila ako ne smatra da trazim previse.

Poz svima
Nada

Wednesday, 28 January, 2015  
Anonymous Anonymous said...

Hvala Ismete, veliko hvala. Ova vasa prica o Peri Kolarevicu i Kolji Micevicu, vratila me je u najljepse i najzadnje uspomene iz Banja Luke, prije mog odlaska u Sarajevo 16.021971 godine.
Vicino i moje poznanstvo je vezano i za Peru i svaki put kad bi neko pitao kako smo se upoznali i Pero je bio u toj priči.
Mene je Vice sreo pred "Palasom" kad sam se vraćala s posla, 05.12.1969 god.Zagledao se u mene , zaustavio i poceo onu "šuplju" otkud se znamo i tvrdoglavo ( a takav je i dan danas) ,uporan da se nadjemo navece. Ja gladna , da ga se riješim pristanem sutra u sedam pred postom.(Bila sutra subota)
Obzirom da nije bio Banjalučanin, nisam znala ko je i sta je, nije mi palo na pamet da dodjem.
U to vrijeme sala "Palasa" bila je jedino mjesto
Na koje se izlazilo i gdje smo se zabavljali. Bila je živa muzika i ples do 23sata subotom i nedeljom.
Ja sam sa kolegicama usla u " Palas" i kad sam predala kaput na garderobi, ušao je Vice u hol i oštro upitao " gdje ste vi do sad" . Ja sam odgovorila da nisam ni mislila doci, vec da sam slagala da ga se riješim. U tom trenutku dolazio je Pero na garderobu i predavao kapute , svoj i Darjanin. Pozdravili smo se ljubazno i njegov osmijeh o kojem se u prilogu pise bio je isti.
Kad smo se smjestili i pocela muzika Vice je odmah dosao za ples. I tako svaki put.
Meni je u to vrijeme bio simpatija jedan Hasan ( ne bi se mogla sjetiti prezimena ni da me ubiješ).
I on je u to vrijeme bio proćelav kao i Pero.
Poslije, jedno petog plesa, meni kolegica kaze da Hasan moli da hoce da dodje po mene ali ne moze stići od ovoga. Kad je Vice dosao opet ja sam otplesala s njim i rekla da se meni svidja jedan ćelavi.
Sala Palasa je bila na slovo L i u jednom se djelu plesalo. Vice je sjedio u djelu gdje se nije vidjelo ko pleše. Poslije tog plesa on je opet bio brzi i plešući sa mnom pitao " je si li plesala sa ćelavim ?" na moj odgovor da jesam, on kaze " sto lažeš eno ga sjedi tamo" i pokaze na Peru i njegovom drustvu. Ja mu onda odgovorim da nije to taj nego onaj sto pleše sa mojom prijateljicom. Obzirom da se približavalo 22 sata, do koliko smo imali izlaz. Kad smo obukli kapute Vice je bio obučen pred vratima i krenuo da me prati kuci i mene i moje prijateljice.
Ja sam krenula prema kuci kraj Elektrotehnickog fakulteta, one nastavile prema Hisetima. Padao je strasan snijeg, ogromne pahulje a on bez kišobrana. Ja nisam pristala na izlazak ali me zamolio da mu dam kišobran. Pristala sam samo da udjem u kucu na vrijeme. Znao je da radim u Cajevcu. Sutradan je stajao pred kapijom sa kišobranom. Dopratio me do mosta , zadržali smo se sat vremena u priči . Duhovit uglađen, zgodan ( takav je i danas) zaljubismo se do ušiju i ta ljubav nas i danas drzi , poslije 44 godine braka.
Ja sam u to vrijeme poslije Tehnicke skole pocela raditi u RC jer sam bila stipendista. Sestra Meliha mi je studirala istoriju umjetnosti u Beogradu. Financirali su roditelji njene studije. Mene je otac molio, kumio da upišem Elektrotehnicki fakultet , pet minuta od kuce, profesori vecinom isti koji su nam bili i vanredni profesori u tehnici . Uvijek sam voljela vise kućne poslove i kuhanje, čitanje knjiga, nego bubanje i mirovanje . Odlaskom u Sarajevo, odmah sam dobila posao u PTT- OOUR Telegraf i telefon i čitav radni vijek imala veću platu nego moja sestra u Umjetnickim galerijama BL i Sarajeva. a brat otisao 70- tih u Njemačku - tadašnji gastarbajter. Vrhunski alatničar (industrijska škola), uvjek je govorio da ima veću platu, nego Meliha i Vice zajedno pored fakulteta.
Nastavak .....

Wednesday, 28 January, 2015  
Anonymous Anonymous said...

U RC sam dobila posao u Vojnom pogonu u istom odjeljenju sa Perom.
Sve muška raja, ja jedino žensko.
Atmosfera nije bas ugodna. Moj komsija Karanović Nikola zajedno sa mnom vraca se kuci i ja ga pitam sto je nesto atmosfera mrtva. On mi objasni da su oni navikli da nemaju žensko u kancelariji i da je zato takva atmosfera. Moraju paziti sta govore.
I ja onda skontam da nikako "ne moze brdo Muhamedu , vec samo Muhamed brdu".
Ujutro ispričam jedan malo škakljiviji vic, a posto sam inace puno pricala i bila dzavoljeg jezika, atmosfera se
otkravila. Poslije sam govorila da sam od 7-15 muško jer da sam žensko trebala bi svaki dan padati u nesvjest. Dobila sam tad i nadimak Njonjo iz tada jedne popularne serije. Sebe nisam nikad smatrala ljepoticom, pa sam i sama mislila da imam vise muških nego ženskih hormona.
Toni ( mislim da je prezime Zembic) razveden, šarmer volio je udate cajevcanke.
Duško Budin, kad sam dolazila u posjeti BL Nidzo mi je rekao da su ga zezali da je bacao "sarafcigere "pod sto da mi gleda noge.
Bili su to divni dani. Ovo sve sto pročitah o Peri nisam nista znala , odusevilo me je. On je uvijek bio skroman i sve sto Izet napisan o njemu mogao bi napisati svako ko ga je poznavao.
Za mene su njegova Darjana i Galina Kopanja ( drugarica iz prva cetiri razreda osnovne skole ), bile najljepse djevojke u to vrijeme u BL. Meni ljepse i od Elizabet T.
O njima sam davno saznala od Saše da su negdje u Americi a sad znam mnogo vise. Radujem se da su dobro, a Pero se fizicki nije mnogo promjenio.

A nas Kolja.
Moja najbolja prijateljica mu je bila simpatija. Uvijek sam bila sklona čitanju i pisanju, Meliha i Kolja dobri prijatelji. Sve sto sam mogla procitati Koljino bilo je savršeno.
Kad sam trebala prvi put ici sinu u Holandiju brat nije mogao poslati vizu jer nije bio njemacki državljanin. Meliha je pronasla Kolju u Francuskoj i preko njega sam dobila garantni pismo i vizu za ulazak u Holendiju preko Francuske ambasade
Odmah, bez problema je sve to uradio. Nikad nece moci shvatiti koliko je to bilo veliko, nakon osam godina i užasnih ratnih dana, prvi put vidjeti sina.
Nekoliko puta smo se vidjeli u Sarajevu, uvijek uz molbu da bude nas gost, ali je uvijek rasprodat do zadnjih minuta. Takvi se ljudi jednostavno vole i ne zaboravljaju.
Kakvih sve divnih prica ima iz nase dijaspore ali nema izgleda " puno kišnih dana " pa da ostanu tragovi na ovom blogu.
Pozdrav Saima



Wednesday, 28 January, 2015  
Blogger co said...

Peru Kolarevića sam upoznao kada sam se zaposlio u Profesionali. Bio je jedan od direktora. Imali smo mi u Profesionali puno direktora i bilo ih je svakakvih: od onih koji su na to mjesto došli zahvaljujući vezama, do onih koji su to zaslužili. Većina ih je u grad došla iz drugih mjesta i gradića a Pero je jedan od rijetkih rođenih u Banjaluci. Čini mi se da je tako bilo i u većini drugih preduzeća. Raja iz grada je bila potiskivana u drugi plan od osoba koje su dolazile iz manjih sredina i kojima je direktorska pozicija bila ostvarenje svih njihovih snova. Takvi nisu birali sredstva da ostvare svoj cilj i na kraju bi, zahvaljujući vezama i političkoj podobnosti, u svom naumu uspijevali. Kod naše raje su izazivali podsmjehivanje i ogovaranje i na tome se uglavnom završavalo.
Pero je bio i ostao pravi gospodin. Kulturan, društven, zabavan. Pošten. Svoje sagovornike je smatrao ravnim sebi, nikada nikoga nije omaložavao niti je ostavljao utisak čovjeka u čijim je rukama, zbog funkcije koju je obnašao, vlast. Ljudima nije brojao krvna zrnca.

Pero, takav kakav je, nije bio dobar Srbin. Kada su na vlast došli nacionalisti, osobe kao Pero im nisu odgovarale. Pored proganjanja nesrba, na tapeti su bili i „loši Srbi“. Pero je bio jedan od prvih na kojeg su se okomili. Sjećam se članaka u nekadašnjem Glasu koje su iznosile ogavne laži o Peri. U to doba je to značilo da je osoba namijenjena za odstrel i takvi su morali biti veoma oprezni i zabrinuti za svoju sigurnost. Kako se Pero osjećao tih dana, ne znam, ali znam da mu nije bilo ni malo ugodno. Jer osuditi nekoga da surađuje sa neprijateljima, a u to doba je to bila Hrvatska, je imalo veliku težinu. Oni koji su imali priliku čitati banjalučki Glas u to doba znaju o čemu govorim. Ne znam ko je pisao te članke ali bih sada volio doći do njih i do imena tih mizerija koje su se od prvog dana uključile u ostvarenje cilja: čišćenja Banjaluke od njenih nepodobnih stanovnika. Vjerujem da ima onih koji svraćaju na ovaj blog koji znaju o čemu pišem pa se možda neko od njih i javi.

Pero je, kao većina nepodobnih, završila daleko od rodnog grada. Nisam s njima imao kontakata zadnjih dvadesetak godina ali sam preko drugih znao da je u USA, da se dobro snašao u novoj sredini kao većina Čajevčana, da mu nije loše. S Ismetovih slika vidim da se nije puno promijenio. A po Ismetovoj priči vidim da su se oduvijek lijepo družili, kao što je to slučaj kod pravih prijatelja.

Možda nam se Ismet javi još koji put i iznenadi nas s još kojom lijepom slikom i tekstom.

Wednesday, 28 January, 2015  
Anonymous Anonymous said...

Obzirom da sam pocela raditi 67-me godine ne znam tacno sta je bio Vojni pogon, ali nasa zgrada se zvala Istraživačko razvojni centar. Sef je bio ING,Mirković ( Srbija), saradnici ing Neskovic (Srbija), ing.Aco Iliskovic(Derventa), ing Bošković (ne znam odakle), ali sam cula od banjalucke raje u ovom ratu negativac. Nisam provjeravala. Tu sam radila sa svojom rajom . Sjecam se Ive (zaboravila prezime bio stari momak.)
To je bila nasa kancelarija , a na istom sprati je radio i Pero.
Meni je Aco Iliskovic bio vjenčani kum moje najvece razočarenje u zivotu. Bio je izuzetan, stručnjak i covjek.
Pozdrav Saima

Thursday, 29 January, 2015  
Anonymous Anonymous said...

Kad se pojavi neki ovakav tekst, onda neke "zahrđale " vijuge u mozgu prorade. Ne vjerujem se da bih se nekih od ovih imena u ovih 44 godine u Sarajevu ikad sjetila. A sada se sjetim nečijih i imena i prezimena, nekih samo imena a nekih samo prezimena.
Ovih dana sam se sjetila i ing.Vladimira Krstica ( Srbija) , Vladimira Ivkovića (Slavonija) , mehaničara Laze ( isto u mojoj kancelariji) Zorice i Slobodana Stojnic ( Banjalucani). Zorica je bila tehnički crtač u zgradi IRC-a. Bile smo bliske, ali danas ne znam ni o kome nista.
Juce je u "Oslobodjenju" izisla osmrtnica sjecanja Milenka Arezine. I on je s nama radio a bio mi jedno vrijeme i komsija u Natasinoj zgradi. Duša od covjeka .
Procitala sam u novinama prije nekoliko godina da je umro, ali sahranjen u Tuzli. Vjerovatno je tamo živio . U prilogu saljem snimljenu osmrtnicu ako Co moze da je stavi u komentar. Mozda ce se jos neko sjetiti ovog dobrog covjeka.
Pozdrav Saima

Monday, 02 February, 2015  
Blogger co said...

Interesantno je kako jedan prilog probudi sjećanja na ljude i događaje kojih se možda ne bi više nikada sjetili. Sa Saimine liste poznajem dvojicu Vladimira: Ivkovića i Krstića. Za obojicu me vežu sjećanja ali veoma različita.

Ivković je bio direktro razvoja OOUR-a Telekomunikacioni uređaji kada sam se nakon završetka fakulteta zaposlio u Profesionali. Dobro smo surađivali ali se nismo družili. Malo bolje sam ga upoznao kada smo jedne godine ljetovali na Visu gdje je Vlado imao kuću. Jedno veče sam se kod njega na terasi stare dalmatinske kuće dobro napio domaćeg bijelog vina tako da sam nakon toga mamurao nekoliko dana.

Češće smo se družili u danima „demokratskih promjena“ kada je Vlado, kao i većina nepodobnih, otjeran s posla. Stanovao je u Čajevačkim montažnim kućama na Starčevici u blizini našeg stana pa sam ga često posjećivao jer je bio sam. Supruga mu je otišla u Hrvatsku a on je ostao da čuva kuću. Nije mu bilo lako a ja sam pokušavao da mu te dane samoće i straha olakšam jer sam i ja bio bez posla kao i mnogi drugi te sam imao napretek slobodnog vremena.

Prije par godina sam saznao da je umro ali o tome nemam nikakvih drugih informacija.

Sa Krstićem sam se počeo družiti tek kada sam organizaciono pripao grupi koju je vodio Ivo Agatić. Krstić je bio česti posjetilac naših prostorija gdje se svakodnevno disktutiralo o svemu i svačemu. Bio mi je simpatičan sve do početka devedesetih kada je i on, kao i većina Srba u našem okruženju, stao na stranu Milošević čiju je politiku žučno branio. Posebno su mi u sjećanju ostale diskusije vezane za Antu Markovića u kojima su on i pokojni Vlado Koruga bili glavni kritičari svih njegovih poteza. Njihov stav mi u tim danima nije bio jasan, sve do momenta kada smo u Glasu pročitali informaciju o osnivanju Srpske Demokratske Stranke u Banjaluci u čijem osnivanju su njih dvojica bili aktivno uključeni. Ne treba da napominjem da su obojica prije toga bili „veliki“ komunisti. Ta činjenica je već odavno postala otrcana ali je ne treba zaboraviti.

Krstića nisam više nikada vidio i ne znam šta se s njima događalo za ovih dvadeset i kusur godina. Ne znam da li je izvukao korist kao mnogi ljigavci iz našeg okruženja koji su izdali ideje za koje su se zalagali postajući prvoborci srpskog nacionalizma ili su ga novopridošli gurnuli na margine zbivanja. Bilo bi mi drago kada bi se javio neko ko o njemu ima više informacija.

Monday, 02 February, 2015  

Post a Comment

<< Home