Nadgrobni spomenik

Zgrada nekadašnjeg NIC-a

Prvih nekoliko dana gotovo po pravilu provodim na relaciji zubar – PIO. Smješteni na dvije suprotne strane od nekadašnjeg giganta banjalučke privrede fabrike Rudi Čajavec, prolazim ispred kapije kroz koju sam za 15 godina prošao ko zna koliko puta. Kapije više nema. Zapravo, ima, samo na njoj ne dežuraju radnici obezbjeđenja pored kojih bez izlaznice za vrijeme radnog vremena nisi mogao proviriti nos. U fabriku je već odavno stigla sloboda pa portira više nema, nema ni velikog dijela ograde ispred Naučno Istraživačkog Centra, ponosa Profesionale u kojom je, na razvoju novih uređaja i primjeni najnovijih tehnologija, radio veliki broj tehničara, inžinjera, magistara i doktora nauka. Ni kapije

Šoping centar u krugu fabrike

na ulazu u FELM i upravnu zgradu više nema a ograda je uklonjena na još nekoliko mjesta. U jednom dijelu fabričkog kruga, onom bliže Tranzitu, vidim veliki trgovački centar. Dio hale u kojoj je nekada bila smještena proizvodnja FELM-a, onom odmah do upravne zgrade SOUR-a, radnici adaptiraju za još jednu trgovinu. U Tehničkoj zgradi u kojoj sam počeo svoj radni vijek sada neka predstavništva i poluprazne kancelarije nekadašnjih OOUR-a u stečaju. Dio zgrade Profesionale u kojoj je nakada bila smještena proizvodnja, u raspadu. Umjesto trave, nikao korov koji niko ne uklanja. Unutrašnjost još gora. Zalosno, da žalosnije ne može biti.

Nekadašnja Tehnička zgrada - tu sam započeo svoj radni vijek

Zgrada proizvodnje

Prolazio sam tako pored nekadašnje fabrike nekoliko dana a da nisam primijetio spomenik smješten 

Spomenik palim "brcima za slobodu"

ispred nekadašnjeg Dispanzera. I onda, jednog popodneva, kada sam obavio poslove za taj dan, zaputih se laganim korakom alejom Braće Pavlića onako nasumice kao što sam to radio već nekoliko dana. Hodao bih gradom, obilazio njegova naselja prisjećajući se pojedinih događaja vezanih za pojedine objekte, ulice ili mjesta, slikajući tu i tamo da ih sačuvam od zaborava. I tada primjetih spomenik od crnog granita, neodređenog oblika, s uklesanim imenima radnika nekada ponosnog preduzeća, uz dobro poznati logo i grb s četiri ocila. Priđoh bliže da ga malo bolje pogledam. Čini mi se da je autor ili neko ko je nekada radio u OOUR-u Štampane veze ili je ideja potekla iz tog OOUR-a ili odjeljenja za projektiranje štampanih veza jer je na prvi pogled očigledno da je cijeli spomenik osmišljen kao integralno kolo na čije su nožice povezana imena poginulih. Bilo bi smiješno da se ne radi o spomeniku za one koji su uzaludno izgubili svoje živote u besmislenom ratu koji nikome nije donio sreću.

Čitam imena. Neka prepoznajem, neka mi se čine poznatim. Radu Vignjevića znam. Stanovao u komšiluku, radio u mom OOUR-u. Godine rođenja većine između 1950. i 1965. Vidim ima i muslimana. Vjerojatno ima i Hrvata ali mi je teže razlučiti ko je ko. Vidim da ih je nekolicina poginula 1991. još dok rat u Bosni nije ni počeo. Išli braniti „svoja ognjišta“ u Hrvatsku. Tako ih ubijedio Karadžić. A naš Slobodan Bošković im dijelio oružje. I podizao moral, kako se sam hvalio u telefonskom razgovoru sa psihijatrom iz Crne Gore.

Gledam spomenik i razmišljam. Pa zar je moguće da su ljudi vjerovali da će im rat donijeti dobro? Da će im biti bolje kada se riješe onih drugih, među kojima je bilo dosta onih s kojim su godinama živjeli u miru i slozi. Zar su mogli nasjesti na laži svojih vođa koji su ih gurnuli na put bez povrtaka. Pitam se kako se ovih godina osjeća rodbina poginulih? Da li još uvijek misle da je i jedan ljudski život vrijedan ovoga što su dobili? Da li su još uvijek neke majke, ako su u životu, ponosne što su rodile djecu da bi ih žrtvovale za društvo u kojem su se ratni profiteri obogatili do neba dok ostali jedva sastavljaju kraj s krajem?

Nadgrobni spomenik za nekadašnji ponos Banjaluke

Ostavih spomenik „borcima za slobodu“ u „otadžbinsko-odbrambenom“ ratu kako ga danas oni koji su od njega profitirali nazivaju i zaputih se dalje alejom razmišljajući kako ga je neko postavio upravo na pravom mjestu. Na grobu nekada velike fabrike koje više nema i o kojoj neke nove generacije neće ni znati da je postojala.