SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, October 20, 2014

Svijet je zaista mali

Na utakmici Bosna - Nigerija
Sin mi voli putovati i za svojih trideset i nešto godina je obišao puno toga. Nakon završetka treće godine fakulteta u Engleskoj obišao je pola Evrope a svoja putovanja je nastavio sve do današnjih dana. U naše doba je to bilo malo teže. Nije se imalo novca pa su čak i odlasci do Trsta bila velika avantura. Putovalo se uglavnom vozom a o putovanju avionom se nije moglo ni sanjati. Danas je za našu omladinu to najnormalnija stvar na svijetu i čini mi se da nema zemlje gdje se ne mogu sresti.

Davor i prijatelj iz Nigerije
A da je zaista tako evo i dokaza.

Prije par mjeseci svi naši pogledi su bili uprti u Brazil gdje se održavalo svjetsko prvenstvo u nogometu. Naša reprezentacija je po prvi put izborila učešće na prvenstvu (na veliku žalost mnogih u rodnom gradu) i svi smo s nestrpljenjem očekivali TV prenose, potajno se nadajući da bi smo se mogli probiti u drugo kolo. Nažalost, nismo imali sreće ali i sam odlazak na prvenstvo je bio veliki uspjeh za jednu malu zemlju kao što je Bosna.

Davor je još prošle godine pravio planove da „skokne“ do
S navijačima iz Meksika
Brazila, da uživo osjeti tu posebnu atmosferu u zemlji kojoj nogomet znači više nego bilo šta drugo. Dogovorio se s kolegom iz Hjustona, rodom iz Nigerije, da se nađu u Brazilu i pogledaju par utakmica. I bi tako. Našli su se u Salvadoru gdje su proveli nekoliko dana i odgledali jednu utakmicu a onda su odletjeli u Ciuaba-u, grad na rubu prašume Amazon, gdje su igrale Bosna i Nigerija. Utakmica je završila neriješeno tako da prijateljstvo nije došlo u pitanje. Za cijelo vrijeme boravka u Brazilu su bili prijateljski dočekivani a u posebnom sjećanju im je ostala želja mnogih da se fotografišu s njima. Davor je bio posebno „popularan“ jer je za mnoge Brazilce gost iz Bosne bio posebna atrakcija.


Brazilci navijaju za Bosnu
A u gradu Cuiaba se  dogodio susret koji potvrđuje da je svijet zaista mali i da nas ima svugdje. Na putu u hotel poslije utakmice Davor je na ulici primijetio poznato lice. Bio je to mladić njegovih godina kojeg se od nekuda sjećao. I mladić koji mu je dolazio u susret je gledao u njega iz istog razloga. Stali su, pozdravili se i popričali. Upoznali su se jedne godine u Bardstovnu u državi Kentaki u restoranu Dževada Krese. Bio je to njihov jedini susret u životu ali i to je bilo dovoljno da se prepoznaju na drugom kontinentu, u srcu Brazila. Svijet je ogroman, milijarde ljudi žive u stotinama hiljada gradova kojeg čine milijuni ulica a Vedran, sin naše prijateljice Radmile i naš Davor, dva momka rođena u Bosni, koje je rat otjerao iz njihove domovine, sretoše se i prepoznaše na drugom kraju svijeta.

U društvu Meksikanaca, Argentinca i Brazilaca
Slike tog njihovog susreta nemam ali sam od skoro dvije stotine slika koje je Davor postavio na facebook ukrao nekoliko koje oslikavaju atmosferu za vrijeme prvenstva gdje se omladina iz cijelog svijeta družila bez ikakvih problema. A mi, u toj našoj maloj Bosni, i dalje ostajemo ukopani svak u svom rovu i čekamo da neko da znak za početak drugog poluvremena…

Meksiko, Argentina, Bosna

Evo i naše zastave

"Rođeni" Bosanac

S brazilskom omladinom

Opet skupa s rajom iz raznih država

S kolegom prije utakmice

Dobrodošlica

Labels: ,

2 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Ovo sve sto si napisao, mogla bih i ja za mog mladjeg sina Franu. Toliko putovanja, toliko prijatelja iz cjelog svijeta cine njegov zivot sretnim.
Koliko li je.njih bilo u posjeti i Sibeniku i Sarajevu ni sama ne znam. Moji dobri prijatelji kazu da nam je porodica veci ambasador Promocije Hrvatske i Bosne nego mnogi koji su to po službenoj dužnosti.
Zlatko je drugi tip. Njegov put i odlazak u bjeli svijet pred sami rat je bio tezak i trnovit. I kao osoba je samozatajan, spreman pomoci kome god treba ali sebi nije bas naklonjen. Ima svoju Zoe za koju vjernici kazu " da ga je Bog pogledao kad ju je sreo."
Da li vam je dovoljno da vam samo kazem da u Banja luci ogroman broj mladih ne zeli nikad da dodje u Sarajevo a takodje i obratno.
Za Mostar je jos strasnije da mnogi nikad nisu prešli u zapadni i obratno u istočni.
Pa sad usporedite ovaj prilog i zamislite situaciju ovde, koju su izazvale, nacije, narodi , i ludi politicari i jos uvijek neumorno ustrajavaju u tome.
Pozdrav Saima

Tuesday, 21 October, 2014  
Blogger Petar said...

I sam se nalazim u ovom postu u nekim rečenicama, još uvijek mi je doživljaj kad otputujem negdje, makar na jedan dan...

Friday, 07 November, 2014  

Post a Comment

<< Home