In memoriam - Slavica Jungić (1945 - 2014)

4.07.2013. iz mog dnevnika

Nešto je malo iza podneva, zazvonio je telefon. Prepoznajem glas, iako slabašan ima onaj prepoznatljiv i veseo ton.

 – Slavice, rekoh, baš mi je drago da te čujem. Kako si? 

- Dobro sam, gdje si, jesi li u svom stanu ili kod mame, što radiš poslije podne? Idem doktorici na kontrolu, pa bismo se mogle poslije toga vidjeti ako si u svom stanu.

Ambulanta je nekih tristotinjak metara od našeg stana.

Jesam, u svom stanu sam, jako bih voljela da se vidimo – rekoh. Navrati do mene.

- Ne mogu se penjati na drugi kat, radije da budemo vani, ugodnije je na zraku.

I tako se dogovorismo da me nazove kad dođe do slastičarnice u blizini moje zgrade, bit ću spremna i dolazim za pet minuta.

Nismo se vidjele mjesec dana, vidjele se par dana prije našeg odlaska snahi i sinu u Švedsku.

Promijenila se. 

- Slavice jesi li ti to opet omršavila?

Jesam – kaže, 6 kg. Puno – rekoh –  zašto, što je bilo?

Ma, nije mi bilo dobro, osjećala sam se slabo, nisam mogla jesti.

Što ti kaže doktorica? – pitam ju.

Uvijek isto – Vi ste gospođo Jungić medicinski fenomen. S ovim vašim nalazima, drugi ne bi bili živi, ili nebi ustajali iz kreveta, a vi evo dolazite sami i još dobro raspoloženi.

- Nalazi su mi jako loši, borim se – kaže mi.

I bori se, junakinja je, ali ja u njenim očima vidim duboko sakrivenu tugu i ispitivački

pogled da otkrije kako me se dojmila njena izmjenjena pojava. Glumimo obje.

Trudimo se, ona da sakrije koliko joj je teško, a ja da na meni ne vidi koliko sam potresena.

Bježimo od bolne stvarnosti, pričajući o njenoj iznadprosječno pametnoj unučici, a kako Slavica duhovito prenosi njene umotvorine, smijemo se od srca, ne obračajući pažnju na poglede gostiju. Gledaju nas, kako neće, jer je njeno stanje uočljivo, a naša veselost nije primjerena.

Taj divni «mali stvor», kako često naziva svoju unučicu, čini ju sretnom, sve te priče njenih dječjih i školskih događaja podižu joj duh, a radost ispunjava srce i dušu i hrana je njenom umornom tijelu. Sretna sam i ja gledajući je s tim bljeskovima radosti u očima dok mi priča o Lei. Smijemo se da ne zaplačemo.

Ni traga onoj Slavici s kojom sam do unatrag tri godine pješačila Medvednicom, s kojom sam uživala u svim godišnjim dobima po planini i koja nas je uveseljavala svojim šalama i pjesmom. Sjećam se njenih izrazito plavih veselih očiju, čija se boja i sjaj izgubiše. Sjećam se njene neobično guste plave kose i uvijek lijepe frizure, koja se također izgubila.

Bolno mi je gledati to propadanje. S njom sam sve te godine.

9.04.2014.

Borila se, junački sve do današnjeg dana, a svi smo se nadali da će joj dijaliza, na koju je trebala poći od idućeg tjedna očistiti organizam i osnažiti ju. Vidjela sam je dan prije nego sam poslala prilog o njenoj Lei. Bilo joj je teško, jedva me je ispratila do vrata.

Ne brini se, izvući ću se ja, koliko mi je puta samo bilo loše, pa sam izdržala – govorila mi je. A posjetila sam ju prije četrnaest dana da uzmem Leinu priču i odnesem joj lijepu veliku obećanu bilježnicu u kojoj će pisati svoje priče i crtati.

Čule smo se od tada telefonom nekoliko puta, bilo joj je drago zbog priloga o Lei, i rekla mi je da su ju mnogi zvali oduševljeni Leinom pričom.  U svakom telefonskom razgovoru mi je nekoliko puta ponovila – ne brini, bit ću bolje, izvući ću se. Ostajala  mi je ta njena rečenica u mislima, ali bježala sam od činjenice da ona sluti skori odlazak i da hrabri i sebe i mene i sve nas prijateljice od onog što se približava.

Draga Slavice, kako je sudbina nepravedna. Toliko si voljela život, prirodu, ljude.

Patila si nekoliko godina i otišla zauvijek zbog kobne liječničke pogreške.

Teško se mirim s time, ne neću to nikad prihvatiti.

Sjećat ću te se vesele, raspjevane, s iskrama u tvojim prelijepim plavim očima, s predivnom bujnom kosom, i po smijehu nas prijateljica planinarki na stazama Medvednice, koje smo te sve voljele, jer si nam bila prava prijateljica, divan čovjek.

Počivaj u miru i konačno bez patnji draga moja prijateljice.

Nataša 

Medvednica, april 2008.

Planinarke

S Emirom na Trgu bana Jelačića

Sljemenska žičara 2006.

Tek stigle u Ljubljanu

Yaprešić, dvorac Lužinica