SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, January 21, 2012

Susret sa Radmilom

U Banjaluci sam se zadrzao manje od dva puna dana. Za razliku od nekih koji je uzdizu u zvijezde (valjda ih impresioniraju nove zgrade, ulice, restorani, novi 'gradjani'…) moj odnos prema gradu je sasvim drugaciji. Bez svih onih protjeranih koji sada nastanjuju cijeli svijet nije to grad u kojem se osjecam prijatno. Malo je tu onih koje bih volio sresti i popiti pice ili kavu u nekom od mjesta u koje smo zalazili. Tom mom odnosu prema rodnog gradu vjerojatno pomaze i cinjenica da je prilikom gotovo svih mojih posjeta vrijeme bilo lose. Samo jednog ljeta me grad docekao obasjan suncem, inace je uvijek bilo nekako oblacno, kisovito, vjetrovito, tmurno… Kao da neko ima veze sa svevisnjim pa mu dosapne da stizem a on onda namjerno pokvari vrijeme. Mozda je tako bolje, jer da nije, mozda bi mi bilo zao kada se vracam nazad preko bare. Ovako posjete pamtim samo po ljudima sa kojima se druzim za tih kratkih posjeta. Oni su ta vrijednost zbog koje veze ne treba potpuno prekidati a novih zgrada, ulica i restorana ima po cijelom svijetu, i vecih, i ljepsih, i luksuznijih: u to sam se licno uvjerio. Gradjevine ces naci kud god da krenes ali ljude, one do kojih ti je stalo, i koje cijenis, tesko.

Tog prohladnog, maglovitog decembarskog popodnevna nadjoh se sa Radmilom u lokalu preko puta zupne crkve u Marticevoj. Lokal predlozi Radmila pa se Davor i ja zaputismo tamo nakon posjete groblju Sveti Marko na kojem u miru pocivaju nasi dragi od kojih mnogi, na srecu, nisu dozivjeli da vide u sta nam se grad pretvorio devedesetih. Grad se, iako se prosirio, jos uvije moze preci pjesice, sto je dobro dosla promjena u odnosu na zivot u Americi gdje i za najmanju sitnicu moramo sjesti u auto. Iduci tako od Rosulja prema centru prodjoh pored zgrade Crvenog Krsta i mjesta s kojeg su polazili autobusi s protjeranim. Sjetih se kako je Davor, tog jutra kada smo se sa ono par torbi smjestili u autobus rekao kako se u Banjaluku nece vise nikada vratiti. Malo naprijed, odmah do Titovog druma, kuca, vila, u kojoj je stanovala jedna moja komsinica iz djetinjstva. Kucu je dobila u vlasnistvo od starije gospodje koju je pazila sve do smrti. Moja komsinica je zavrsila u Kanadi a ko je sada vlasnik vile ne znam. Vila je potpuno renovirana sto mi govori da je neko sa velikom lovom umijesao svoje prste.

Sa Radmilom sam uspostavio kontakt zahvaljujuci blogu i onih nekoliko vjernih blogerica koje me redovito obavjestavaju o Radmili i dogadjajima vezanim za nju. Bilo mi je izuzetno drago sto sam imao prilike da se sretnemo i provedemo par sati u ugodnom razgovoru. Ispostavilo se da smo, zapravo, bili komsije (nakon sto se Radmila preselila u Budjak, poslije zemljotresa sezdesetdevete) i da poznajemo iste ljude. Bilo je tu price o komsiluku ali i on Radmili i njenom radu, planovima, mozda nekakvoj zajednickoj akciji, itd.

Radmila je jos uvijek puna optimizma usprkos svega sto je zadnjih godina dozivjela. Cesto se pokusavam postaviti u njen polozaj ali mi, ovako, iz daljine, to tesko polazi za rukom. Istina, i meni se zadnjih godina dogodilo sto-sta samo zbog cinjenice da kroz ovaj blog nastojim da se o desavanjima u nasem gradu i o ljudima koji su u to upetljali svoje prste pisem otvoreno. Ne vole to mnogi, cak ni oni koji su mnogo toga pretrpjeli na svojim ledjima. Zasto je to tako znaju oni sami. Meni je ipak daleko lakse nego Radmili da takav njihov odnos prihvatim jer nisam u prilici da ih srecem na ulici, u restoranu, pa tako ne dolazim u iskusenje da reagiram. Ne znam kako bi to bilo kada bih se, kojim slucajem, vratio u rodni grad i kada bih svakodnevno susretao one koji nisu dostojni ni mog pogleda a kamo li neceg drugog. Zbog toga se Radmili jos vise divim i cijenim njen rad. Nadam se da ce doci dan kada ce oni koji sada mudro sute progovoriti, pridruziti se onim malobrojnim koji se bore za istinu i pravdu i kada ce se konacno stvoriti kriticna masa ljudi (u pravom smislu znacenja te rijeci) koja ce stvari poceti mijenjati na bolje.

Do tog dana ostaje mi jedino da Radmili pozelim puno srece u njenom radu s nadom da ce biti prilike da se srecemo cesce, i da ce to biti u nekim boljim vremenima, vremenima kada necemo gledati ko je ko i sta je sta, kao sto je to nekada davno bilo.

Labels: ,

5 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Lutamo uvjereni da smo izgubili nešto veliko. Nakon mnogo vremena shvatimo da nam nikad nije ni bilo potrebno. Samo treba savladati "umjetnost gubljenja"*... (Elizabeth Bishop-ONE ART)


O čemu
nekoć sanjasmo...
Što nekoć bi
neopisivo,
prekrasno.
Što jedva
dočekasmo.
U čemu
uživali smo.
Molili nebesa
da ne prestane.

Što je to?

Nekoć ljubav,
bila je.
Prvo to bijaše ljubav.
Dugo je to bila ljubav.
Napadne ju košmar.
Zatim bol.
Neopisiva. Neizdrživa.
Zatim život u besciljnoj zabludi.
Uvjerenost i zaslijepljenost činjenicom da izgubismo sve.
Bila je to i ravnodušnost.

Prošle su
godine mnoge.
Sad nije bol,
niti je tuga,
nije ni ljubav.

Što je to?

Samo sjećanje,
blijedo,
daleko...

Do komentiranja srdacan pozdrav

Nada Stefanac

Saturday, 21 January, 2012  
Anonymous Anonymous said...

E moja Emira
Napisah Ti nedavno na private e. m: " Ti si mala maca u odnosu na moju prijateljicu...", a mogla sam komotno umjesto prijateljice staviti sebe. Sto puta se , naime, vratih na ove dvije slike. Uvecavala ih, analizirala, postavljala nebitna pitanja, kao ono: sta Rada pije, konstatirala da je lokal za pusace, da Milan izgleda zadovoljno... i tako u nedogled. Ne mogu si objasniti zasto, ali mi bi drago sto mi je lokal nepoznat. Pokusavam ga postaviti u, kako Milan kaze, Marticevu ulicu i ne polazi mi za rukom. Naravno, jer sve se mijenja, a ja nisam svjedokom tih promjena. Razmisljam o toj ulici u kojoj sam provela dobar dio zivota, u kojoj mi je kcer rodjena, gdje su zivjeli Mirini djed i baka, tetka i stric. Vraca mi se slika Stelinog vrta sa prekrasnim ruzama stablasicama, a i njen skotski ovcar izranja iz sjecanja. Razmisljam o toj ulici, koja je u centru grada i koju sam voljela, kako zapravo u moje vrijeme i nije bila lijepa. Vise su je rusili; sto rat, sto zemljotres, sto zlocesti ljudi, nego sto su je gradili. Mozda je sad od kad se zove Srpska postala i ljepsa, bar njenim stanovnicima.
Nada Stefanac

Monday, 23 January, 2012  
Anonymous dubravka said...

Draga Nado, hvala sto si nas upoznala sa ovim lijepim mislima Elizabeth Bishop. Ne znamo ciji su stihovi,i oni su lijepi.
Sto se tice kafane u Marticevoj, bila je to neka vise kao "montazna" gradjevina, zvali su je "kod crkvenjaka" u vrmenima prije devedesetih. Tacno preko puta crkve. Sad je to nesto lijepo uredjeno, koliko se vidi sa slika.
Ja sam kao dijete prolazila Marticevom svaki dan u skolu. Iz ciganluka u skolu Mirko Visnjic. izgledalo je tako daleko u to vrijeme. Znala sam napamet sve kuce i ljude koji u njima zive , sve pse i tog skotskog ovcara kojeg ti spominjes.. Bio je i jedan vucjak kod dimnjacareve kuce.
pozdrav svima od Dubravke

Tuesday, 24 January, 2012  
Anonymous Anonymous said...

Prigovorilo se meni nekoliko puta na ovom blogu sto mrzim BL. Mrzim, ne poricem. Bilo je cak i blage zabrinutosti za moje za moje mentalno zdravlje. Kao, unistice me mrznja. Ne bi li vise osnove za zabrinutost trebalo biti u cinjenici da netko voli to cudoviste koje iz dana u dan, iz godine u godinu, sve vise i vise raste ? Vise od mrznje mene pogadja sram koji osjecam kad se ovdje pojave njeni "vrli" sinovi, pa se ulizuju, pa onda prostace...A stajling im kao da su iz vukojebine dosli( Dodik i onaj iz Nezavisnih ). I koliko god sebi govorila da ja s tim nemam nista, ipak se ne mogu osloboditi tog osjecaja. Nedavno procitah u jednoj kolumni kako je najveci sram onaj koji osjecamo zbog drugih. Ima u tome istine, premda je nelogicno.
Na ovaj komentar me ponukao clanak jedne " njihove " ( ovo " njihove " shvatite uvjetno ) koji poredi stanje u kulturi BL ( RS )u odnosu na regiju. Po pisanju doticne, stanje je porazavajuce za BL.
Ruku na srce, taj kulturni sunovrat poceo je jos polovinom osamdesetih, proslog stoljeca. Ali zasto sad kad su sami sebi gazde ? Ili ipak nisu ?
E tu BL, nacionalizmom i nekulturom zagadjenu, cu ja mrziti sve dok lazna dama ne poradi nesto na sebi i postane istinska dama.
Nada Stefanac

Friday, 17 February, 2012  
Anonymous Anonymous said...

Za Dubravku:

Reks je bio crni vucjak, a Dora je bila manja kujica.

Crni Valdi (dok ga nisu razmazili...)

Friday, 17 February, 2012  

Post a Comment

<< Home