SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, January 23, 2012

Cruiser

Suton na Dardanelima
Costa Concordia, talijanski kruzer, je ovih dana bio u centru paznje. Bar za nas Evropljane. Potsjetilo me to na jedno davno putovanje, pa evo price:

Godisnji odmor spada u jedan od mojih nekoliko fetisa. U nekim dobrim godinama isli smo na tjedan dana preko grane na skijanje, ali pod godisnjim odmorom sam uglavnom smatrala onaj ljetni dio koji je najcesce trajao oko mjesec dana i provodio se na moru. U pravilu mi je u to doba trebala generalka, a za to su se odradjivale opsezne pripreme. Nije smjelo biti zaostalih poslova ni u poduzecu, ni u kuci, ili nekih nerijesenih situacija. Novca je moralo biti dovoljno da se ne razmislja o odlasku na poneku veceru, ili nedajboze da zafali za voce, sladoled, kavu i ostale sitnice. Taj financijski dio smo rjesavali stedeci novac od fusa. Tako pripremljena mogla sam se satima izlezavati na plazi ne razmisljajuci ni o cemu i zaranjati u morske dubine pustajuci vodi da milovanjem izvlaci sav otrov iz mene. I tako godinama, sve do 1990-te, kad mi se pruzila prilika da odem na kruzno putovanje.

Rodos
Bila sam uzbudjena jer je to znacilo da cu napokon dodirnuti stupove Partenona i baciti se u more oko Rodosa. Ne mogu se odluciti je li mi bilo draze izlezavanje u ligistulu uz brodski bazen ili razgledavanje prebogatog Top Kapija, jesam li vise bila zadivljena ostatcima Paracelsiusove biblioteke ili djevicanskom ljepotom mondenog Mikonosa. Cinilo mi se da cu prepuknuti od te silne ljepote.Tada sam prvi put u Pireju vidjela jedan kruzer ala Concordia, Princess Crown.
Kapetansko vece
Nas brod Adrijana izgledao je kao orahova ljuska u odnosu na njega. Bila sam impresionirana njim kao graditeljskim djelom, ali ni tada, a ni poslije nisam pozeljela ploviti takvim mastodontom. Previse je tu ljudi na jednom mjestu. Ni slutila nisam da ce to biti moj zadnji godisnji odmor, jer vec iduce godine nismo mogi otici u Pakostane, nasu uobicajenu destinaciju. Putovi su bili balvanizirani. Nije da se nije putovalo po Austriji, Njemackoj, Belgiji, Engleskoj... Sto poslovno, sto da guza vidi puta. Samo to vise nije bilo to. Teret briga na ledjima vise ne dozvoljava ono potpuno opustanje.
Efesus, javni wc u anticko doba

Za to vise ne idem ni u Pakostane, niti u brojna mjesta od Rovinja do Vignja na Peljescu gdje me pozivaju moji brojni prijatelji. Nekad skoknem na dan dva tek da osjetim more.


Efesus, Paracelsiusova biblioteka


Korint

Nada Zagreb, 19.01.2012.

Labels: ,

6 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Ovo je jedna predivna putopisna reportaza, potkrepljena jos ljepsim slikama.
Kad smo u Sarajevu shvatili da nam je pocetak maja 1992 god. donjeo najstrasnije trenutke u zivotu i da je silazak u podrum bio glas zdravog razuma i istovremeno instikta da se to treba uraditi, ako se zeli spasiti goli zivot.Bivsa JNA (Danas se slavi kao Vojska RS - normalno je bilo da se Srbija odrekne svog ucesca, na najbezbolniji nacin tj. privaliti sve zlocine bosanskim Srbima), je
sav moguci arsenal pripreman po okolnim brdima srucila na Sarajevo.Mi smo u podrum ponjeli samo stvari neophodne za fizicko prezivljavanje i albume sa slikama kojih smo imali poprilicno.To nam je spasavalo duh sve tri godine rata.Ako nema fotografija onda sjecanja ne izvuku nista iz ljudskog mozga.A sa fotografijama vracaju se osobe, mjesta, trenutci, razgovori i cine zivot ljepsim.
Tako i ova tvoja reportaza i slike cine nekako ovaj dan, lijepim, suncanim i radosnim, sto spadas u ljude kao i mi kojima su putovanja najljepsi zivotni dogadjaji.
Zalim ljude , a takvih je na Balkanu ogroman broj koji se radjaju i umiru na jednom mjestu i zive od mitova i proslosti za koju niko nema ni dokaza ni cinjenjica.
Hvala na ovom prilogu.
Pozdrav Saima

Tuesday, 24 January, 2012  
Anonymous dubravka said...

Plavo-bijeli enterier, plavo nebo i more napolju.
Vidim sve kao da sam i ja tamo i uvjek sam u stanju da sebi docaram onaj opojni miris borovine, cempresa, lavande i raznoraznih trava sa bijelim dlacicamam na liscu. Nisam bila u Grckoj i ne znam kakvi su mirisi tamo, ali trebali bi biti slicni onima sa nase obale.
Draga Nado, reportaza je osvjezenje u dugackom januaru. Ni ja ne volim velike brodove sa bazenima, prodavnicama i golf terenuma. Strah me je zamisliti koliko se smeca baci u more. Jednom sam negdje procitala taj podatak. Ovih dana kad se prica o toj nesreci sam u razgovoru s moijma napomenula tone smeca koje idu u more. Svi kazu ne, to se ne baca u more to oni donesu u luku. Moracu provjeriti , ali mislim da sam u pravu

Tuesday, 24 January, 2012  
Anonymous dubravka said...

Evo nasla sam dva interesantna mjesta gdje se govori o otpadnim materijama i njihovom odbacivanju sa velikog broda.Mislim da sam u pravu i mislim da su oni veliki zagadjivaci.

danas sam kod kuce bolesna, pa imam vremena da potrazim sta me zanima


Cruise ship pollution in the United States - Wikipedia, the free ...


WHERE DOES CRUISE SHIP WASTE GO?. - Holland
America

Pozdrav svima od Dubravke

Tuesday, 24 January, 2012  
Anonymous Anonymous said...

Drage moje
Jos od onih pocetnickih dana mi se nije dogodilo da izgubim komentar, a sinoc ode u nepovrat. Zbog duljine nije sigurno. Cini mi se i da mi se nesto promijenilo u postavkama jer mi vise ne funkcionira opcija Name/URL, a sifra mi se javlja tek kad kliknem na PREVIEW.
Prvo da odgovorim na pitanje u vezi pjesme. Nasla sam je uz onaj citat E. Bishop, ali nisam sigurna da je njena, medjutim, svidjela mi se. A surfala sam u potrazi za Emily Dickinson.
A sto se tice onih mirisa koje smo mi uzivali na Jadranu, lijepom plavom, zaboravite. Bar sto se tice grckih otoka na kojima sam ja bila. Priroda se tamo nije potrudila da usavrsi svoje djelo, pa bi to bila sumorna nakupina smedjeg kamenja da nije bilo ljudske ruke. Necu vam pricati o hramovima, amfiteatrima, slavolucima, krstionicama... To ste svi vidjeli bar na fotkama i u filmovima. Pricacu vam o Mikonosu. Kod pristajanja u luku, s lijeve strane primjetih kucu u izgradnji na toj ruznoj hrpi kamenja. Pomislih: boze tko tu gradi ? S desne strane se ukazalo prekrasno selo. Izgledalo je kao da se jato galebova,plavih ociju, smjestilo na blagim obroncima otoka. Male kuce, sve bijelo obojene. Sve prozorske grilje u svjetlo plavoj boji. To je propisala drzava, i ona subvencionira troskove oko toga. Sad jos zamislite uske, kalete, kamenom poplocane, besprijekorno ciste, a sa zidova kuca se obrusavaju slapovi buganvilije crvene, roza i naradzaste boje. Dodajte tomu bezbroj malih kapelica, a ima ih 365 na otoku, koliko i dana u godini, i ukazece vam se raj na zemlji. Ali nema borova i nema smilja i za to nema mirisa. Ni more nije tako lijepe plave boje kao s hrvatske strane Jadrna.
Pozdrav
Nada

Wednesday, 25 January, 2012  
Anonymous Anonymous said...

Zagnjavicu vas jos malo crticama s tog putovanja onim sto necete naci u turisticmim brosurama.
U Ateni, na ponekim mjestima za grdske drvorede koriste stabla divlje narandze. Kako je bio kraj osmog mjeseca plodovi su vec bili tamno narandzaste boje. Izgledalo je prelijepo.
O Istambulu sta reci, nego da izgleda raskosno kako i dolici prestolnici nekad ogromnog i bogatog carstva. Otisla sam na plac da upoznam trbuh grada, a i da kupim pistaciju ( kilu za boravak na brodu + kilu za BL ). Zacudih se kad ugledah meso, junetinu i govedinu, na otvorenim tezgama, pod vedrim nebom. Ne smrdi i nema muha. Kod nas i danas, u ljetno vrijeme, pored svih hladnjaca i frizidera vec na prilazu nekim mesnicama osjeti se smrad. Tajna je valjda u tome sto su ljudi prodavali sasvim svjeze meso, a veliki grad bi pokupovao sve sto se nudilo tog dana.
U Iraklionu na Kreti sam jela najsladje grozdje. Ako se nadjete tamo ne propustite.
Svi placevi koje sam obisla divno su mirisali po zrelom vocu i povrcu.
Nada

Wednesday, 25 January, 2012  
Anonymous Anonymous said...

NADA NAS JE ZAISTA OBRADOVALA SVOJIM SJEĆANJEM NA DOBRA STARA VREMENA KADA SMO SI MOGLI PRIUŠTITI DA PUTUJEMO(MOGLO SE I NA RATE.)SADA JE TO NAMA NEZAMISLIVO.PORED SJEĆANJA,SA KRASNIM SLIKAMA DOĆARALA JE LJEPOTE MEDITERANA.HVALA JOJ NA TOME.
KADA SAM SE ZAPOSLILA 1970 GOD.NA KEMIJSKOJ ŠKOLI SINDIKAT JE ORGANIZIRAO PUTOVANJA PO EVROPI ZA VRIJEME LJETNIH PRAZNIKA.TAKO SAM PRVE GODINA VIDJELA MOSKVU,KIJEV I LENJINGRAD.NEZABORAVNIH 15DANA U SSSR,ALI NI JEDNE SLIKE.NE SJEĆAM SE DA LI JE ITKO IMAO FOTO APARAT.DRUGE GODINE IŠLI SMO U TURSKU I ISTA STVAR.ISTAMBUL JE ČAROBA GRAD,PA GA UŽIVAM U TURSKIM SERIJAMA.OD USPOMENA POZNATI TURSKI BISERI.I TREĆE LJETO PROVELA SAM 15 DANA U POLJSKOJ.PREDIVNA ZEMLJA-KRAKOV,KATOVICE I VARŠAVA.OD USPOMENA UZ SJEĆANJA,KRZNO OD BIJELE LISICE.NAŽALOST NI JEDNA SLIKA.I UVIJEK MISLIM KAKO JE CO MUDRO DAO IME NAŠEM BLOGU"SLIKE I DOGAĐAJI"POZDRAV ENISA

Wednesday, 25 January, 2012  

Post a Comment

<< Home